Skupina Bijelih i Samarskih stijena nalazi se nekako u središnjem dijelu Velike Kapele, u Gorskom kotaru. Bijele stijene su zapravo planinska kosa dužine oko 4 km. Samarske stijene nalaze se nedaleko Bijelih stijena, zračne linije samo oko 2 km. Dijeli ih Crna draga, veoma neprohodna zbog vegetacije i šume prašumskog tipa. Bijele i Samarske stijene godine 1985. proglašene su strogim prirodnim rezervatom. Površina rezervata je oko 5 četvornih kilometara. Visina najvišeg vrha Bijelih stijena je 1335 m, a Samarskih 1305 m.
Bijele i Samarske stijene, premda donekle različite, imaju dvije zajedničke osobine. I jedne i druge Stijene bogate su geomorfološkim pojavama i bujnom vegetacijom, posebno dobro razvijenim šumskim sastojinama. Tako se na jednom malom prostoru isprepliće obilje šume i bogatstvo najrazličitijih kamenih oblika.
Na Bijelim i Samarskim stijenama nalaze se kraške pojave otisnute u bezbroj najrazličitijih oblika. I premda poredane bez nekog određenog slijeda i pravila, svuda se pojavljuju vidljivi ostaci kamenih sklopova, na kojima je voda načinila niz najimpresivnijih oblika. Sve kraške pojave dolaze tu u svojem najsnažnijem izražaju. I ne samo duboki žljebovi, kamenice, na kamenim vapnenačkim liticama, nego i u njihovu podnožju nalazi se niz kraških pojava, kao što su jame, vrtače, ponori, ledenice, u kojima se snijeg i led zadržavaju tijekom cijele godine.
Na Bijelim i Samarskim stijenama razvila se bujna vegetacija. Tu se nalazi nekoliko tipova šuma, često i prašuma. Na najvišim dijelovima Stijena bujno je razvijena šuma u kojoj su dominantne vrste jela i smreka. Tu se opaža pravi kontrast, suprotnost između bjeline vapnenačkih Stijena i tamnog izgleda šumskog pokrova. Nešto niže razvijena je šuma u kojoj su dominantne vrste bukva i jela. No, ima tu i drugih zanimljivih biljaka, a ne samo dobro razvijenih drveća. Tako je po Stijenama posebno bogato razvijen runolist, naš endem, ali i planinarski kotrijan, kranjski ljiljan, i druge.
Životinjski svijet na Stijenama poseban je i bogat raznim vrstama. Tu mnogi naši sisavci nalaze pravo obitavalište. Geomorfološka složenost terena i neprohodnost šuma, pruža mnogim zvijerima pravu sigurnost i dobre uvjete za život. Tu je naš najvećih sisavac, stanovnik Velebita i šuma Gorskog kotara, sivi medvjed. No tu pravo utočište nalaze vuk, lisica, divlja mačka, i mnoge druge životinje. Tu se nalazi i naša endemična gušterica Lacerta Horvathi.