Kućni vrt, ta mala oaza zelenila i cvijeća, čovjekov je veliki prijatelj. Poslije napornog rada, provesti malo vremena u svom vrtu, najbolje je što možemo učiniti sami za sebe. Vrt nam može pružiti mnogo: zadovoljstvo, užitak, smirenje, odmor, rekreaciju, pa i više od toga. U vrtu, ma kako on malen bio, možemo uzgojiti povrće, začinsko i ljekovito bilje, pokoju voćku ili čokot vinove loze. Ako se ne želimo baviti fizičkim poslom u vrtu (iako mnogi žele vrt upravo zbog toga), možemo ga urediti i tako da nam pruža samo zadovoljstvo boravka u njemu, sjedeći i čitajući knjigu.

Slika dolje: Sjenica, mala vrtna kuća
prozračnih zidova

Što je vrt? To je manji ili veći prostor uređen zelenilom i drugim materijalima, koji služi odmoru ili proizvodnji bilja. Vrt, lat. hortus postoji od pamtivijeka. Stručnjaci smatraju da se vrt pojavio onda kada je čovjek prestao biti nomad i kada je osnovao svoju stalnu nastambu. Jasno je da su se ondašnji vrtovi uvelike razlikovali od vrtova kakve mi danas poznajemo, a služili su uzgoj nekih prehrambenih biljaka. Tijekom tisućljeća vrt se razvijao u umjetnički oblikovan prostor, a u posljednjim stoljećima namjena mu je bila ne samo ugoda i uzgoj jestivog bilja, nego je predstavljao moć i bogatstvo svog vlasnika, kao što je to bilo u razdoblju renesanse i baroka, pa i kasnije. Upravo zahvaljujući činjenici da su se plemići i veleposjednici međusobno nadmetali čiji će vrt biti veći, raskošniji i skuplji, nastali su tijekom posljednjih stoljeća brojni vrlo vrijedni vrtovi, kao simboli razdoblja u kojima su nastajali.

Razvoj vrtova kroz povijest

Ovaj kratki povijesni prikaz razvoja vrtova i vrtne umjetnosti, započet ćemo u Egiptu. Vrtove su gradili bogataši na svojim imanjima izvan grada. Bili su uz Nil, jer je cjelokupni život Egipćana ovisio o toj rijeci. Do vrtova su provođeni plovni kanali, koji su služili i za natapanje. Egipatski vrt bio je geometrijski, najčešće pravokutnog oblika, ograđen zidom. Imao je bar jedan bazen, u kojem su uzgajali ribe i patke za jelo. Sadili su samo korisno bilje: banane, datulje, smokve, nar, lopoč (korišten je za obredne svečanosti), papirus, vinovu lozu na pergolama, koje su ujedno davale i sjenu. Uzgajali su i povrće, cvijeće, začinsko i ljekovito bilje. Najljepši vrtovi u Egiptu podignuti su za vrijeme faraona Amenhotepa III i kraljice Hatšepsut, u 15. i 14. stoljeću prije Krista. Perzijanci su u svoje vrtove morali mnogo ulagati, jer su trebali zadovoljiti sva njihova čula - vid, miris, okus i sluh. Voda u kanalima i fontanama davala je svježinu, zvuk je stvarala ne samo voda nego i ptice pjevice, a svirala je i glazba. Cvijeće je davalo mirise, naročito stare mirisne ruže (npr. Rosa centifolia i neke druge). Sjene su stvarala stabla svojim krošnjama kao i lijepo oblikovane sjenice ili otvoreni paviljoni. Bilo je puno cvijeća, voćaka i vinove loze. I perzijski vrt je bio je geometrijski, kvadratičan ili pravokutan, ograđen zidovima, a simbolizirao je raj.



Slika gore: Malo odmorište u dubini vrta prikladno je za odmaranje daleko od svih

Slika lijevo: Odmorište na terasi. Ovakvo je rješenje prikladno i za najmanje vrtove

Vrtovi Stare Grčke slabo su nam poznati. Zna se da su bili podizani po uzoru na perzijske vrtove, imali su voćnjake, vinovu lozu i dijelove sa cvijećem, a bili su ograđeni živicom. I Grci su rado sadili staru ružu (Rosa centifolia), zatim zumbule, sunovrate, ljiljane, ciklame i ljubice. U okolici Atene uzgajali su cvijeće za izgradnju girlandi i vijenaca koje su koristili gotovo u svim prigodama.

Rimski su privatni vrtovi bili unutrašnja dvorišta stambenih zgrada, peristili. Peristili su bili s dvije ukrižene staze podijeljeni na četiri dijela, a na sredini je bila fontana, skulptura ili kameni stol. Bilo je tu nisko šišanih živica, različitog cvijeća, zimzelenih grmova, ruža, a u posebnim dijelovima vrtova, u tzv. xystusima, koji su se nadovezivali na peristil, uzgajali su voće, povrće i vinovu lozu. Rimljani su bili pravi majstori vrtlarstva, poznavali su cijepljenje, uzgajali su ruže za cvatnju zimi, uzgajali su biljke u staklenicima, navodnjavali su vrtove sistemom olovnih cijevi, a imali su i krovne vrtove. Drveće i grmlje orezivali su u različite geometrijske forme - stošce, piramide, kugle, valjke, a taj se način formiranja zadržao i u kasnijim razdobljima, renesansi i baroku, sve do danas.

Mauri su u Španjolskoj razvili novi stil u vrtnoj umjetnosti i arhitekturi, tzv. Mudejar. Bogato ukrašene fasade, sa zidovima i prozorima izrezbarenim u obliku čipke, raznobojne opeke i keramičke pločice čine ovaj stil osebujnim i razigranim. Vrtovi su bili četvrtasti, s fontanom na sredini, a bile su tu: sjenice, šišano bilje, kanali i potočići, biljke penjačice. Mauri su u vrtnoj umjetnosti povezali tekovine Islama i njihovog poimanja vrta s kršćanskom tradicijom, koristeći elemente obaju stilova i rimskog peristila. Najljepša dostignuća u vrtnoj umjetnosti Maura nalaze se u Granadi, u "crvenom dvorcu" Alhambri, u obližnjoj palači Generalife i u Cordobi, glavnom svetištu Maura. Još je jedna zanimljivost vezana uz vrtove Maura - na prozorima gradskih kuća bile su pelargonije u loncima, koje su donijeli iz južne Afrike.

Nastavak u sljedećem broju