Mali otok, male sudbine. Stoljetni mir skrivenih sela. Mirta. Limuni i naranče. Idila. A onda je boginja Irida donijela vijest...
                ...jeleni, srne, vjetar donosi miris. Psi! Strah prolazi proplankom. Jedini zakon, preživjeti! Jedini način, bijeg! Lovac je bio brz. Kretao se snažno i sigurno praćen svojim zvijerima. Probijao se kroz granje. Prelazio preko oštrog kamenja. Bez straha. Bez boli. U jednom trenutku uspio mi je prići. Čujem kako diše. Zamahuje rukom. Baca koplje i...
                ...more. Beskrajno, plavo, nemilosrdno, prokleto more. Više nemam snage ustati. Krik galebova sjeća me na san. Tako se u snu smijala jednonoga Empuza. Danima sunce, plavo nebo, plavo more. Nigdje oblaka, nigdje...
                ...sjene. Priviđenje, ljudi.
                - Jedan je mrtav. Drugi je još živ, dodaj mi vodu!
               Pamtim da je te večeri bio jedan od najljepših zalazaka sunca tog ljeta. Daleko na horizontu još dugo se vidio trag sunčevog prolaska.
                Došli su kasno, kad je noćni mir već potpuno vladao otokom. Stigli su zadnjim brodom koji je uplovio u luku tog dana. Kad je brod otišao na molu je ostala četa vojnika. Stajao sam u dubokom mraku male kavane. Znao sam zašto su došli. Čuo sam kako časnik izdaje naredbe. Govorio je glasno. Oštro je sjekao svaku riječ. Vojnici su krenuli prema selu, a on je ostao na molu. Zapalio je cigaretu i duboko udahnuo dim. Pogled mu je kružio po barkama u luci. Znao sam da me ne može vidjeti, ali trgnuo sam se kada se iznenada okrenuo prema mjestu gdje sam stajao i rekao u mrak.
              - Schade, nicht wahr?
                Zatim se, hramajući na jednu nogu uputio za kolonom vojnika.
                Preživjeli. Sjene.
                - Ubijte me... gone me... Empuza...
                - Kako je?
                - Loše. Groznica još traje.
                - Da li je što rekao?
                - Spominje neku ženu, lovca, bunca...
                - Kakve su mu šanse?
                - Ako ga budu tražili, nikakve! Morat ćemo ga ubiti. Bolje mi njega, nego oni cijeli otok!
                Igrali smo šah. Manulas i ja. Šah je bio njegovo najjače oružje. Uživao sam gledajući ga kako igra. Zgrčen, mračan, bremenit teretom godina, taj gospodar crnobijele igre, taj opaki div sjedio je nasuprot meni i pronalazio putove i rješenja s takvom lakoćom da sam gubio dah. Kad je ustao od stola znao sam da je igra završila. Na licu mu je sjao osmjeh sretnog dječaka. Ja nisam vidio mat, ali on je bio tu, u njegovim očima, u njegovom pogledu, u njegovom glasu. Na izlasku iz lokala još se jednom okrenuo prema meni, a škripava vrata donijela su mi njegove riječi.
                - Možda drugi put.
                Dugo sam sjedio zamišljen nad šahovskom pločom kad se nenadano pojavio.
                - Bringen Sie mir ein Glas Wein, bitte!
                - Boutari?
                - Ja, bitte.
                Orkestar je prestao svirati. Ljudi za stolovima počeli su ustajati i izlaziti van. Ostali smo sami. Kad sam osjetio da nešto nije u redu bilo je kasno. Iz mraka, iz tame Hada čuo sam korake. Zaustavio se iza mene. Slušao sam kako mu tuče srce. Njegov glas donio je hladnoću dalekih glečerskih jezera.
                - Ich bitte Sie um eine Auskunft?
                “Život je tango, zar ne?”
                - Manulas, brandy!
                - Verstehen Sie mich?
                Glas se odbijao od gluhih zidova.
                - S ledom!
                - Sprechen Sie Deutsch?
                ”Plešete li, Herr Kapetän”
                - Govoriš li grčki, Herr Kapetän?
                - Wie, bitte?
                - Ti si u mojoj zemlji.
                Na trenutak osmjeh mu je zaigrao na licu, a onda je osmjeha nestalo. Ostale su oči, hladne, bistre, duboke, oči lovca. Okrenu se polako i izašao van.
                Djevojka. Žena. Boginja.
                - Tko si?
                - Ne govori, još si slab. Ribari su te našli i donijeli k meni. Zovem se Terissa.
                Pregledali su sva sela, sve kuće na otoku. Pretražili su krčme, crkve, bolnicu. Brodolomca nisu našli. Ljudi su se bojali odmazde međutim ništa se nije dešavalo. Dani su prolazili mirno ali glasovi, skrivene misli, potajni pogledi tukli su iz svake kuće, iz svake ulice. Svi su znali da je na otoku stranac, ali svi su znali i za legendu. Zrakom je kružilo stotinu demona s bakljama.
                Sjedio sam na obali. Koraci. Manulas.
                - Odveli su Terissu! Krenula je k tebi. U torbi su joj našli zavoje i hranu. Sad znaju da si na otoku. Terissa neće ništa reći, ali uzet će nekog drugog. Pobit će cijeli otok ako budu morali!
                Pogledao sam ga.
                - Učini što misliš da je najbolje…
                Licem mu je prošao osmjeh, a zatim grč. Nož je sijevnuo u njegovoj ruci.
                Divlja obala. Terissa.
                - Pričaj mi o sebi.
                - Nema mnogo. Vidiš i sama. Vojnik.
                - To vidim, a ispod.
                - Lutalica...
                - ...Odisej.
                Gledala me, pitala me i mislila da zna sve odgovore unaprijed.
                - Ti imaš pismo?
                - Ne, nemam!
                - Lažeš, znam da ga imaš. Daj im ga. To traže. Otići će i ...
                - Terissa, ja nemam pismo!
                Potrčala je obalom i stala na hridi. Kapi vode sjale su joj na licu. Izgledala je kao da plače. Valovi su lomili njene riječi.
                - Budalo. Svi ste glupi. Glupi muški svijet. Manulas te želi ubiti, vojnici te traže zbog pisma, a ti? Ti razmišljaš o dužnosti, tebi je najvažnije glupo malo pismo u kojem piše bog zna što. Ti si stranac. Ti si prvi stranac koji je stigao na otok u zadnjih pedeset godina. Svi samo odlaze, napuštaju otok. Znaš li zašto? Ovaj otok je proklet! Jedna legenda govori da se tu bog rata odmarao sa svojim pratiljama, Eridom i Enijom. Sobom su donosili zvuk bojnih poklika, zveket oružja, miris svježe ljudske krvi. Za njihovu zabavu Hekata je slala svoja čudovišta. Bile su to gozbe od ljudske krvi i mesa...
                Tijelo joj se treslo od plača.
                - ...legenda veli da će to prestati kad dođe stranac. Stranac kojeg će izbaciti more...
                Ljubio sam njene oči, pio suze i more s njenog lica, mrsio joj kosu. Imala je pravo. Bio sam grub, bio sam slijep, bio sam budala.
                - ...ti više nisi ono što si bio. Nisi više vojnik, ti si dio legende. Zoveš se...
                - ...Savvas!
                Zatvor. Oči lovca.
                - Kako veliš da ti je ime?
                - Savvas! Xeroskipos Savvas, arheolog, neoženjen...
                - Wir kennen uns schon...
                Nijemi pogled. Osmjeh.
                - Ne brini, govorim grčki. Zovem se Bremer. Moreau von Bremer. Majka mi je bila Grkinja. I, šta želiš od mene, Savvas?
                - Terissa?
                - Zašto...
                Uhvatio sam osmjeh koji mu je prošao licem.
                - Oslobodi Terissu!
                Pogled. Stražar. Lagani pokret glavom.
                Nekoliko minuta kasnije pojavila se na vratima praćena stražarima. Gledala me nijemo. Nasmijao sam joj se.
                - Sjeti se Terissa, Hekatine gozbe.
                Sad sam ga prvi put čuo da se smije. Klimao je glavom kao da ne vjeruje.
                - Volim vašu zemlju. Ljude, povijest, umjetnost. Volim vašu nevinost. Ovdje je sve drugačije. Sunce se smije smijehom djeteta. More je plavo kao oči moje djevojke. Nebo je djevičanski čisto. Volim vaše legende. Ti igraš šah, zar ne? Terissa je bila samo mamac, ništa joj ne bih učinio...
               Glas mu je postao hladan.
                - ...ništa neću ni tebi... ako mi daš pismo...
                - Pismo nemam, ali kao što si rekao rado igram šah...
                Stari.
                - Na kraju ostaje kamen, vjetar, sunce...
                - ...i legenda. Empuza više neće doći.
                - Po čemu znaš?
                - Ne sanjam ju više.
                Udarac. Još jedan. Još jedan. Pitanje.
                - Kako ti je ime?
                - Zovem se Savvas. Xeroskipos Savvas. Arheo...
                Udarac. Još jedan. Još jedan. Pitanje.
                - Gdje je pismo?
               - Zovem se Savvas. Xeroski...
                Udarac. Još jedan. Još jedan. Pitanje.
                - Što piše u pismu?
                - Zovem se Savvas...
                Prvi dan...
                Drugi dan...
                Dan...
                Dan...
                Kuća uz more. Sa grane iznad nas smiju nam se prezrele smokve.
                Manulas.
                - Znaš što cijenim u šahu? Varku. Više mi znači ako dobijem pijuna nakon dobro pripremljene varke nego sam mat.
                Gledam ga. Pije polako, mislima odvojen od svijeta oko sebe. Pokušavam pročitati poruku u njegovim očima.
                - Pismo?
                - More ga je izbacilo na obalu. Vojnik! Bio je s tobom u čamcu. Umro je još dok ste lutali morem. Kod njega su našli pismo. Otišli su. Samo mi jedna stvar nije jasna...
               - Tragovi?
                - Da, tragovi pasa na obali i još neki drugi, čudni. Kako znaš?
                - Hekatine gozbe...
                Prilazi nam Terissa. Hvata granu iznad nas i trese ju. Smokve padaju po nama. Beremo ih i pružamo prema Manulasu ruke pune smokava. Manulas nas gleda. Ličimo na djecu koja su uspjela ukrasti kolač pred strogim pogledom tetke. Smije se.
                - Legenda...
                Smijeh provaljuje iz njega. Razbija valove smijehom. Sad se i ja pridružujem smijehu. I Terissa se smije. Ulazimo u kuću. Mala se soba tresla od našeg smijeha i mala se kuća tresla od našeg smijeha i mali se otok tresao od našeg smijeha.

Goran Strahija